Srbija je u velikim jubilejima, ali ovih dana se ne zaboravlja ni više od vijek i po od rođenja jednog od najvećih srpskih komediografa Branislava Nušića (1864–1938). Beograd je zapamtio Nušićev dan. Rodio se kao Alkibijad Nuša u pravoslavnoj cincarskoj porodici Ljubice i Đorđa Nuše, u Beogradu, 20. oktobra (6. novembra po starom kalendaru) 1864. godine. Vijek i po od rođenja besmrtnog Nušića, u čast jubileja Narodna biblioteka Srbije digitalizovala je njegova najznačajnija ostvarenja. Sada se dvadeset pet Nušićevih djela iz edicije Gece Kona, nalaze u okviru zbirke „Digitalna Narodna biblioteka Srbije“. Četiri naslova najvećeg srpskog i jednog od najznačajnijih evropskih komediografa imaju i mogućnost pretraživanja teksta, dok je u pripremi i opcija za pretvaranje teksta u audio-snimak kako bi Nušićeva djela, po prvi put u cjelosti, bila dostupna slijepim i slabovidim osobama. Ovime jedna od najznačajnijih nacionalnih institucija kulture svim zainteresovanim čitaocima i ljubiteljima Nušićevog djela omogućava nesmetani i potpuni pristup njegovom stvaralaštvu.
Iz nevjerovatno bogate biografije čovjeka, koji je bio i upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu i jedan od intelektualaca zadužen za scenario vjenčanja kralja Aleksandra I Karađorđevića kao predsjednik priređivačkog odbora kraljevskog vjenčanja, izdvajamo da je kao 18-godišnjak promijenio ime i prezime u Branislav Nušić.
Mjesto upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu (1900–1902) predstavlja samo segment rada čuvenog srpskog pisca, komediografa, novinara, diplomate i kulturnog poslanika. Njegovi zamašni potezi upravnikovanja prouzrokovali su dugove, a bilo je i neslaganja s nekim ljudima, navukao je na sebe napade beogradske štampe i smijenjen je već 14. januara 1902. godine. Uprkos tome ostavio je pečat koji mogu samo rijetki u istoriji. No, ni do danas, kada se podsjećamo rođenja velikana, uprkos najavama, po njemu nije nazvana Velika scena nacionalnog teatra. Kao što zapisa komediograf u ratnoj sudbini „Sumnjivog lica“: „Između ove istorije, koju ovdje ispisujem i prvoga prikaza “Sumnjivog lica”, prevaljali su kraj nas veliki i krupni događaji“. Tako je i s idejom da scena gdje je Žanka Stokić igrala njegovu i za nju napisanu „Gospođu ministarku“ nazove „Nušić“. Teku krupni događaji, ali ne i scensko krštenje. No, Beograđani prkose bar time što su kultnom kafeu u Nušićevoj ulici dali njegovo ime, a nezaobilazno mjesto je i onih za koje je neraskidivo pisac bio vezan – glumce, pa je omiljen i živoj legendi Svetlani Ceci Bojković.
Stvaralac neobičnog i tragičnog porodičnog života, izgubio sina jedinca Bana Strahinju tokom velikoratovske golgote svoga naroda. Nušićev sin iskazao je u ratu nevjerovantnu hrabrost, bio ranjen, majka Darinka je uspjela da ga takvog oslobode daljeg odlaska na front, ali on javno traži i uspijeva da se vrati u borbu. Supruga je pritiskala Nušića da ga preko veza izvuče, a pisac je pri jednom odlasku da to učini zapisao: „Mogao sam da ga izvučem i – nisam mogao“. Sve vrijeme ga je pratila Ban Strahinjina poruka kada je postao jedan od 1300 kaplara u odbrani Beograda: „Kojim pravom odvraćaš mene kada si tuđu djecu 1908. upisivao u dobrovoljce?“ Završio je kao heroj Prvog svjetskog rata i život u boju okončao riječima upućenim ocu.
– Dragi Ago, ne žali za mene. Ja sam bio na braniku otadžbine za ostvarenje onih velikih naših ideala koje smo svi mi tako složno propovijedali 1908. godine. Ne kažem da mi nije žao što sam poginuo, osjećao sam štaviše da bih mogao budućoj Srbiji korisno poslužiti, ali, takva je sudbina. Deda, mama i ti oprostite mi. Gitu i Mimu pozdravi. Tvoj sin Ban“. Na poleđini koverta, mladi Nušić zabilježio je i: „Molim onoga, koji me nađe mrtvog, da ovo pismo neizostavno preda adresatu“. Bio je teško ranjen u borbi kod Požarevca, a pismo mu je nađeno u džepu šinjela.
Potresen pogibijom sina, Nušić se sa porodicom 20. oktobra 1915. poslednjim vozom prebacuje u Prištinu, a već sjutradan polaze put Suve Reke i Prizrena, da bi stigli do Ulcinja i potom brodom u Marselj. Nakon Francuske, Nušić sa suprugom odlazi u Švajcarsku, pa u Italiju gdje mu je živjela ćerka Gita s mužem. Nušić nikada nije prežalio gubitak sina, čiji će grob označiti „umjesto trošnom kamenom pločom“, hronikom „Devetstopetnaesta – tragedija jednog naroda“. U znak sjećanja na pale borce Skopskog đačkog bataljona, 17. novembra 1935. godine u skopskom parku Idadija bio je otkriven spomenik. Prisustvovalo je 700 preživjelih đaka bataljona. U ime roditelja čija su djeca poginula potresan govor održao je Nušić i završio ga riječima: Glas mrtvih, riječ mrtvih je tu, ona lebdi nad nama... Ja, koji sam bliže smrti no životu, ja je čujem; vi koji ste bliže životu nego smrti, vi je osjećate u duši. A glas mrtvih vam ovog časa veli: ‚Hvala, drugovi, na sjećanju i priznanju, ali pravi spomenik nama palima podići ćete tek ako budete kadri sačuvati veliku tekovinu ujedinjenja koje je iz naše krvi poniklo!‘ Tada, tada ćemo i mi roditelji doživjeti pravu utjehu i reći: ‚Prosta vam bila krv naše djece, iskupili ste je!‘ U ime ojađenih majki i očeva ja polažem na ovaj spomenik najskupocjeniji vijenac, vijenac roditeljskih suza!“ Svoj odlazak Nušić je sam „iskreirao“ prije svega odabravši da mu se na Novom groblju, gdje je sahranjen, podigne spomenik u obliku piramide.
Pun kontroverzi ovaj velikan pera vjerovatno nije ni slutio kakav ga sled čeka kada je nakon završene gimnazije, studirao pravo i diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Iako je učestvovao u srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, u pjesmi „Dva raba“ je, kako su ocijenili cenzura i sud, ismijao kralja Milana i njegovu ulogu u tom ratu, i pjesnik je zaradio dvije godine robije. Poslije toga je, ipak, dobio državnu službu u konzularnom predstavništvu u Bitolju, a potom u Prištini. Iz prištinskog iskustva nastala su potresna „Pisma konzula“. Od 1900. je radio u Ministarstvu prosvete Srbije a potom je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu i upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Prvu komediju „Narodni poslanik“ napisao je 1883, kao devetnaestogodišnjak, a ona je prvi put igrana desetak godina kasnije. Još teže se probijalo „Sumnjivo lice“, na prvo izvođenje te komedije se čekalo 25 godine. Napisao je oko 100 dramskih djela, uglavnom komedija. Najpoznatije su: „Ožalošćena porodica”, „Gospođa ministarka”, „Svet”, „Narodni poslanik”, „Sumnjivo lice” i druge. Nušić je u vrijeme Prvog svjetskog rata rukovodio pozorištem u Skoplju u dva navrata, 1915. i nakon proboja Solunskog fronta, 1918. godine. Poslije rata bio je upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, a po povratku u Beograd izabran je za dopisnog a od 1933. za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Autor je i nekoliko drama, među kojima: „Kirije”, „Tako je moralo biti”, „Pučine”, kao i romana „Hajduci”, „Autobiografija”.
Nušić ima spomenik u Beogradu blizu Narodnog pozorišta, a njegovo ime nosi ulica koja spaja Terazije i Dečansku ulicu. Ima i ulicu u Smederevu, gradu u kojem je živio u djetinjstvu, a njegovo ime nose i ulice u Novom Sadu, Kragujevcu, Subotici, Obrenovcu, Soko Banji, Banji Koviljači, Ivanjici. Nušićevo ime nosi ulica u Sarajevu i Tuzli (Federacija BiH), u Prijedoru (Republika Srpska)... u Borovu i Mirkovcima (Hrvatska) i drugim mjestima širom bivše Jugoslavije.
M.Njeguš